Sibe Kvesić: Dalmacija u narodnooslobodilačkoj borbi

Glava 41

NEPRIJATELJ U DALMACIJI KORISTI ODSUSTVO VEĆIH PARTIZANSKIH SNAGA I VRŠI NOVA ZVJERSTVA U SELIMA DALMATINSKE ZAGORE

Po odlasku dalmatinskih bataljona u livanjsko podrućje i njihovu ulasku u novoformirane brigade, Dalmacija privremeno ostaje bez većih partizanskih jedinica.

Koristeći se odsutnošću jačih partizanskih snaga, neprijatelj se svetio nad golorukim stanovništvom, koje je dotada pomagalo partizane. 30. septembra 1942. g. narod donjopoljičkih sela u Omiškom kotaru, pod rukovodstvom svojih narodnih odbora, porušio je na nekoliko mjesta cestu, što iz Splita vodi u Zadvarje. Odazivajući se pozivu partizanske komande da ruše ceste, svi za rad sposobni muškarci i žene učestvuju u tome. Samo iz sela Gata cestu je rušilo nekoliko stotina ljudi. U radu na rušenju naročito se isticala jedna grupa od oko 80 žena, kojom je rukovodila učiteljica Jelica Čović. Za vrijeme, dok su seljaci raskopavali cestu, Talijani su na njih tukli topovima iz Omiša, ali se rad nije prekidao.

Talijani su poslije toga odlučili kazniti narod donjopoljičkih sela. Do bi odmazda bila što oštrija, oni u ta sela dovode četnike popa Đujića iz Kninske Krajine, koji su se već dotada pročuli po svojim zlodjelima u selima oko Knina i Dinare. U predvečerje 30. septembra oko 200 Đujićevih četnika Talijani. su kamionima iz Splita prebacili u Omiš. U ranu zoru 1. septembra, predvođeni talijanskim oficirima, četnici su upali u sela Gata, Zvečanje. Čišla i Naklice i počeli klati sve odreda: žene, starce, djecu. Samo u selu Gatima poklali su 92 osobe, većinom žena i djece. U Zvečanju četnici su zaklali oko 20 ljudi, u Čišlama 18 i u Naklicama 1 zatečenog starca. Poslije nego su poklali zatečeno stanovništvo, četnici su najprije opljačkali, a zatim zapalili njihove kuće. Selo Gata bilo je spaljeno do temelja. 1 u drugim selima četnici su zapalili veći broj kuća.

Istog dana jedna veća grupa četnika upala je u selo Dugopolje i Kotlenicu na sjevernoj strani Mosora. U Docu četnici su zaklali 30 stanovnika i selo zapalili. I u Dugopolju i Kotlenicama četnici su uhvatili i ubili nekoliko seljaka. Međutim, do većeg pokolja u tim selima nije došlo, jer se stanovništvo pravovremeno bilo povuklo u Mosor.

Partijska organizacija Omiškog kotara, saznavši za događaje u Gatima, pozvala je svoje članstvo i narod bližih sela, da priteknu u pomoć postradalom stanovništvu. Svi sposobniji muškarci izrazili su spremnost, da pođu na četnike. Ali nije bilo oružja. S lovačkim i nekoliko vojničkih pušaka krenulo se prema Gatima.

U vrijeme, dok su četnici klali stanovništvo poljičkih sela, Mosorski partizani bili su daleko: Solinski leteći vod u selu Blaca, iznad Kozjaka, a Mosorski vod i Dugopoljska desetina na sjevernoj strani Mosora u selu Dugopolje. Saznavši za četničke zločine, par-tizani usiljenim maršom kreeu prema Gatima: Mosorski vod i Dugopoljska desetina pravcem iznad sela Gornjega Sitna i Dubrave, a Solinski vod spušta se na cestu pokraj sela Tugara u namjeri. da ođ stanovnika sazna, gdje je neprijatelj postavio osiguranja. Komandir Solinskog letećeg voda Stevo Marković o tome priča: "U Tugarima smo naišli na našeg druga Mirka Pivčevića iz Gata, kojega smo zatekli gdje plače. Četnici su mu poklali čitavu obitelj. On nam je rekao, koje su čuke uokolo Gata zaposjeli četnici i Talijani. Krenuli smo dalje trčeći. Ugledavši označenu luku, koja je dominirala okolinom, naredio sam, da se uzme međusobno odstojanje, a zatim smo razvijeni u strijelce počeli oprezno nastupati. Već smo bili došli sasvim blizu, ali niotkud nije bilo glasa, niti se netko mogao primijetiti. Bilo je riskantno, ali i jedino moguće: uputio sam trojicu boraca direktno na čuku. Doista, tamo nije bilo nikoga, i oni su nam dali znak, da priđemo.

Popevši se na ćuku,. ugledali smo pod sobom selo, koje je ležalo kao na dlanu. Nigdje nikoga — grobna tišina. Gledamo, kako se jos dime zapaljene kuće. Od vremena na vrijeme začuje se štropot nekog srušenog krova, čije su grede upravo bile dogorjele. Do nas je dopirao užasan miris sagorjelih kuća, stajskog gnoja i ljudskog mesa. Odjednom smo primijetili dvojicu četnika, koji su iskočili preko ograde potoka, popeli se na livadicu i u jednom uglu stali nešto kopati. Odmah smo pomislili, da su tu zakopali opljačkano zlato i sada su odvojeno došli po njega, da ga ne moraju dijeliti s drugima.

Nenadano iza mene začuje se mitraljeski rafal. To je naš puškomitraljezac. držeći na nišanu dvojicu četnika, zabunom pritisnuo obarač. U tom času oko 200 četnika, koji su ležali u potoku i koje dotad nismo vidjeli uslijed ogradnog zida počelo je u neredu bježati prema Omišu. Mi smo tada zapucali, ali bilo je daleko i teren neravan. Potrčali smo na uzvisine iznad Zakučca i otvorili vatru na talijanske komione, koji su hitali iz Omiša. da preuzmu četnike. Od naše vatre bilo je ubijeno nekoliko četnika i Talijana - ali to je sve bilo malo. Nevine žrtve nisu bile osvećene. A imali smo za to izvanrednu priliku. Nesmotrenost našeg puškomitraljesca sve je pokvarila.

Kad smo se spustila u Gata, ugledali smo strašnu sliku. Pred selom u jarku ležali su leševi petoro djevojaka. To su bile mljekarice iz Gata, koje su ćetnici sreli na putu, silovali ih, a zatim zaklali i bacili u jarak. U selu smo na svakom koraku, nailazili na pougljenjene, s kućama izgorjele ljude, priklane žene, starce i djecu. Krv na putu, krv kraj zgarišta, krv po njivicama uokolo kuća. Gdje je tko uhvaćen. tu je i ostao s prerezanim vratom.

U meduvremenu su došli Mosoraši i Dugopoljci. Saznavši, da su partizani u selu, oni, koji su uspjeli umaći četničkom nožu, vraćaju se natrag. Bilo je teško promatrati njihova od boli izbezumljena lica, jer je svaki od njih oplakivao nekog najbližeg. Ostali smo neko vrijeme u selu i pomogli, da se pokopaju mrtvi. Vraćajući se kroz poljička sela, prolazili smo kroz špalire stanovnika, koji su nam klečeći zahvaljivali, što smo došli, jer je i njih čekala sudbina Gata."

Postradalom stanovništvu podmosorskih sela cijeli narod omiškog područja pritekao je u pomoć. Pod rukovodstvom NOO-a bilo je organizirao sakupljanje pomoći za postradale. Iako i sam u već dužoj oskudici, narod Omiša i svih okolnih sela davao je od zadnJeg, što je imao u fond za postradale. Na taj način bar za neko vri.ieme ljudima je bila osigurana prehrana i drugo najnužnije za život.

Poslije ovih jezivih četničko-talijanskih zločina narod podmosorskih sela još čvršće je zbio svoje redove, stavljajući sve svoje snage na raspolaganje narodnoj vlasti i partizanima. Već sutradan po izvršenim četničkim pokoljima iz donjopoljičkih sela pristupila su u Mosorski vod 22 nova dobrovoljca.