spisak
Dedeić Stevana Boško Pop

Rođen je 18. januara 1907. godine u selu Štitarica, općina Mojkovac, Crna Gora, u siromašnoj seljačkoj porodici.

Poslije završene osnovne škole u rodnom kraju, ostao je da živi i radi na selu. Kao i njegova braća, mlad se opredijelio za revolucionarni radnički pokret i uključio se u akcije, iako nije bi član KPJ, vrlo aktivno je učestvovao u demonstracijama i drugim akcijama koje je partijska organizacija u mojkovačkom kraju organizirala i vodila.

Buntovnik-seljak, Boško Dedeić, jula 1941. svrstao se u redove prvoboraca ustanka naroda Crne Gore. Još u prvim ustaničkim danima, u okršajima je zapažen kao izuzetno hrabar, vješt i požrtvovan borac. Takav, našao se među 3500 dobrovoljaca Crnogorskog odreda koji su 1.

decembra 1941. godine vodili tešku bitku za Pljevlja. U ovoj borbi još više se pokazuje njegova hrabrost i snalažljivost.

Na dan formiranja 1. proleterske brigade 21. decembra 1941. gorostasni momak, već oprobani i istaknuti borac, našao se u stroju prve regularne jedinice nove narodne armije. Njenim slavnim putem, u stroju 1. lovćenskog bataljona, koračat će do novembra 1942. godine, i doprinositi pobjedama, slavi i ugledu ove jedinice. Na ratnom putu 1. proleterske, preko Medveđe, Rogatice, Glasinca, Podromanije, Vidrića, Srednjeg, Okruglice i Zvijezde-planine, Boško je izuzetan borac i istaknuti propagator bratstva i jedinstva naših naroda. Njegov odnos prema narodu, politička aktivnost, a naročito to što je nosio dugu crnu bradu i ponegdje predstavljan kao pravoslavni svećenik, donijeli su mu nadimak Pop, po kome je ostao poznat i popularan. Istakao se gotovo onoliko puta koliko je borbi i vodio. Zahvaljujući njegovoj izdržljivosti i upornosti, mnogi drugovi su izdržali Igmanski marš, a pojedine je spasio od sigurne smrti. Kada je, 26. februara 1942, njegov bataljon krenuo u napad na talijansko-ustaško uporište Ulog (na Neretvi), on se u improviziranoj žičanoj korpi prvi prebacio preko nabujale rijeke. Potom dolaze borbe za Župu i druga mjesta, u kojima neustrašivo juriša i služi kao primjer.

Kada se, maja 1942, našao u rodnom kraju, pošao je da obiđe starog oca i ukućane. Umjesto kuće, našao je zgarište, a pored njega iskasapljenog oca i zvjerski ubijenog zarobljenog brata. Te gubitke podnio je kao pravi proleter. Još je odlučniji i uporniji u borbama, još ustrajniji u radu. To su potvrdili bojevi na Skari, Večerinovcu i Dobrom Dolu, borbe za Ključ, Livno i Bosansko Grahovo, mnogi juriši i dugi i teški marševi proletera. Njegov puškomitraljez uvijek besprijekorno djeluje, i najčešće prati bombaše u jurišu. Vatrom svog mitraljeza omogućio je izvlačenje 3. čete Lovćenskog bataljona sa Suvog Vrha kod Šujice. S legendarnim Savom Burićem u borbi za Livno uništio je bunker i zarobio njegovu ustaško-domobransku posadu, čime je omogućen prodor 1. bataljona u grad i spajanje sa 2. bataljonom koji je u njemu već vodio borbu.

Tih augustovskih dana, Boško je saznao da mu je, u jurišu na Kupres, poginuo brat, politkomesar čete u 4. proleterskoj, i to je komunistički podnio, govoreći: "Rat je da se gine. Bez borbe i žrtava nema slobode."

Novembra 1942. godine, prema odluci Vrhovnog štaba, upućen je na dužnost u NOV Slovenije. Rastanak je bio dirljiv. Bataljon se oprostio od svoga Popa, junaka i druga, ličnosti čelične volje i divne, tople duše. Boško je bez pogovora izvršio odluku, ali je tužna srca ostavio 1. proletersku, s kojom je prošao mnoge teške okršaje.

U Sloveniji je bio komandant bataljona. I tamo, u novoj sredini, pokazao je besprimjernu hrabrost, samoprijegor i umješnost u komandiranju. Bataljon je imao zapažene uspjehe, a Boško je ubrzo postao voljen i cijenjen onoliko koliko i u 1. proleterskoj brigadi.

Septembra 1943. došao je u Jajce, u Oficirsku školu Vrhovnog štaba. Tada mu se dala prilika da ponovo zagrli svoje drugove iz 1. proleterske brigade. Školu je završio kao jedan od boljih.

Tada je ponovo vraćen u Sloveniju i postavljen za zamjenika komandanta 18. slovenačke Bazoviške brigade.

Kasnije, u jesen 1944. godine, postavljen je i za komandanta ove jedinice.

Njegujući tradiciju partizanskih rukovodilaca, imajući uvijek pred očima primjere najistaknutijih, želeći da sve što čovjek može dati, u jurišu je među prvima, u povlačenju među posljednjima, iskusan i predusretljiv starješina, čovjek pun ljubavi za svoje borce. To je i njemu i brigadi donijelo mnoge uspjehe.

U jednom od juriša, u jesen 1944, teško je ranjen, i u bolnici na planini Vojščici blizu Idrije podlegao je ranama.

Narodnim herojem proglašen je 10. jula 1953. godine.

spisak